Category: Mirko Popović

navečer
u zidnoj slici zastali
dnevni koraci
još samo iščezle boje
nešto o nepovratu
nešto o vremenu
koje ne stari
šapuću
Nastaviti čitanje

njenih dvadeset i pet
u sjećanju u trenu zapne
o tramvajsku škripu –
htjela je u zagrljaju
sa svojim udžbenicima
prijeći ulicu nakon usaglašavanja
sa semaforom

Nastaviti čitanje

 Dugo u noć razgovaram 
 S djevojkom crvene kose
 Nad našim pokretima osmijesima 
 Riječima grimasama 
 I inim gestikulacijama 
 Smiješi se milijun zvijezda
 Zori sudbina sljedećih zajedničkih dana 
 Koji kao da se već razlijevaju 
 Na dječakovom licu 
 Dok nas sa slike nepoznatog autora
 Promatra kao što riječi promatraju čitatelja
 Nastaviti čitanje 

Iako smo, govorile su to njene
i moje oči, izgledali posve drukčije
od naših prvih snova
svi su nas ipak prepoznali
odjevene u zadovoljstvo spoznajnog Nastaviti čitanje

Proći će mnogo godina i slika će, manifestirana nedosanjanim, poprimati oštrinu gotovo zaboravljenih boja. Sjedit ćeš u kavanskoj bašti pred ljetnu oluju. Duša bi uvijek željela nešto tkati i tebi će se činiti da u istom trenu bljeskaju munje u daljini i na fasadi preko puta restorana. Potom te u predvorje polusna uvodi krošnja jasena i ti sa njom pričaš. Ne, to je samo sjećanje u kojem se izdvaja veliki crveni autobus i ponovno se zbog nečega kreće ljupkim atrijem iza kvadranta B. Zagledana u ruku koja ti maše, nekontrolirano pališ cigaretu, a sila telepatije mi dojavljuje da nekoga čekaš… onoga koji je također dugo čekao na kazališnu predstavu te večeri. Tebe je, ipak, više zaokupio šumor prvih kišnih kapi u nedalekoj krošnji jasena.
Onoj krošnji koja te i treću noć uporno gleda čim s nesanicom proviriš kroz noćni prozor. Ne slutiš da u tom času oživljuju moje uspomene na hladna sarajevska jutra kad si rukom kojom pripaljuješ cigaretu grijala svog medvjedića. Pa ruka će ti se tako smrznuti. Neće, jer će njemu biti toplo.
Proći će mnogo godina i ti ćeš se sa terase jednog đenovskog hotela zagledati u veliki crveni autobus.
U njemu je tata, kaže mama odmičući se velikim koracima vremena.
Znaš li što mi je kupio?
Duša bi uvijek željela nešto tkati, ali sad si maminu sliku odložila na noćni ormarić.
Kasni su noćni sati dugom šutnjom tonuli u tvoj san.

Ustajala sam
Između simfonije i maestrala
Nizvodno za zemnim varkama 
Niz koje proljeće miriše
Uranjala sam žudno u porijeklo priče
U kojoj je neko spaljivao
Tvoje nenapisane pjesme
Nastaviti čitanje

Napisala je: Ne zaboravi se javiti
Kad porasteš, kad sazriju kiše

A ja sam i prije i poslije čitanja
Znao samo za smaragd
Njenih očiju, za njeno ime
I za noći što plamtjele su
Mistikom nježnosti

Nastaviti čitanje