Category: Svetlana Poljak
feb 15 2016
Svetlana Polak -uskoro na srpskom- Ahnenerbe XXl- izgubljena mapa crnog mesike
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/51089
feb 09 2016
NE PITAJ – Svetlana Pollak
NE PITAJ
Izdahni moje ime kroz zube kao dim od cigarete i
zamisli, samo zamisli kako ti glas putuje sa ivice
tvoga sveta i stiže do mene kroz dašak vetra,
tada baš sedeću ispod strehe, grickati nokte ili
uvijati papilotne a onda zamisli kako ti odgovor šaljem i
osmehe i kako moj glas zna gde je taj tvoj kraj sveta
ali me ne pitaj kako glas može da zna u kome
ćošku vasione sediš ako si na primer u Njujorku,
Teheranu ili u nekoj kineskoj palanci i zbog mene blediš;
i ne mogu da te razbude ni tebe ni tu zažarenu loptu od sećanja,
ili se pitaš da li su negde manja,
ako si na Marsu možda utehu pronašao ipitaš
se sa nekim naprednim stvorom kakav te to grozni maler snašao,
ne huli na plimu ni oseku časti i
ne vraćaj ni smrti ni životu ono što nismo mogli spasti….
izdahni moje ime u vetar pa i ako
se budeš potucao po hridima kao utvara neka
ne pitaj kako se nestaje pa nastaje ponovo,
krvari i leti u ovo novo vreme jer tako to biva
među maglom skrojenim olupinama….
i onda ne pričaj i ne pitaj ni o vlagama ni o misterijama,
izopačen našom ljubavlju kao nekim romanom….
nepopravljivog, mislila sam,
karaktera a bili smo
samo Božija mera
za ljubav…
zato ne pitaj kako će glas znati
da li si u Indijani ili u pećini u Panami ili na
nekom prijemu u Alabami ili
ako sediš u nekom ćošku u kafani u kraju i
pišeš ljubavno pismo nekoj dami,
koju bi slatko počupala za kosu,
ako si skliznuo na marginu života golu i bosu i
stota te razočarala sreća jer si preterao
goneći je kao june,
kad dašak vetra moje ime dune,…
zatalasa jasika,
žbunje zašapuće,
znas ono, klasika,
neko već čuće…
tad samo izdahni moje ime kao dim od cigarete i
zamisli kako ti glas putuje kroz planine leta
i zime ili neke tužne strune i ne
pitaj nikad kako uzdah izdah može da razume…
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/51000
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/2433
okt 08 2008
(Bez naslova)
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/599
avg 04 2008
DEVET ŽIVOTA – Svetlana Poljak
Sprega satkana od umora
Nedolicna, Nedovoljna, Nesuvisla
U moja alava secanja
Pustinjom jurim pokisla…
Za mnom ostaju
Naprstak, kruna i kljun
Svalja, Kreljica i Ptica
To su tek tri zivota…
Bez linija na dlanu prestrojavam lica…
Nude mi arijevske gladijatore,
Crvenokose rimljanke,
pero, mac perjanicu i sanke
A ja gladna vasione…
Ja ne bih ime, ne bih sudbine,
pa da me polome
prosecne brzine za male pare,
Ledeno je meni u nebeske jare…
Ni tebe ne bih
ako ce ruke da ostare
kao gluve kuce i samotna groblja
il’ zitista legla u klonulo pruce,
Necu vise male ruke
kao nesto sasvim licno
da ne mogu da zagrejem samu sebe
i u spokoj da umotam,
I zbog toga tebe jurim svih devet zivota…
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/501
avg 02 2008
PERIHEL – Svetlana Poljak
PERIHEL
Zaprepašćene molitve
Okivaju tvoje cevanice
Znam ne bih smela
Da ti okrenem ledja
I pružim privid zaklona
Čitam opelo za bacanje zrebija
Osuda svačijeg ali ne svoga greha
Sjašem i krenem sa troprsta vetra
Da požurim flamingose
u perihel ovoga dana
Mnogo ti je pola pravde
Malo greha za praštanja
———————-
Svetlim pogled da dosanjam
Na nenačetoj vodi bičujem školjke
Znam, pamet ti kidiše na odgovore
Ali za njih ti treba još parče mene….
(C) Svetlana Poljak
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/498
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/380
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/250
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/127
okt 12 2007
PONIZNO – Svetlana Poljak
PONIZNO
Putujes?!
Kroz potop rasnih ravnica;
Kad me se setis,
pozdravi te zemlje daleke
i umorna lica,
te besom oprljene duše
što imaju sav bol
ovoga sveta
u svome oku pa
njime i tvoju sreću
ruše
Putuj!!
Stvarno mi ne moraš
ništa reći.
Oduvek znam
otkud se vraćaš
po tvome bahatom hodu;
Sve one što dodju i odu
poznajem lično;
I moja se malenkost
vašoj visosti divi;
Sve svoje srčano
su vam dali
da sad živite
taj njihov život
koji niko normalan
ne živi…
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/120
- 1
- 2
Коментари