ZOV DALJINE – Mile Tešanović

Pogled mi poleti u visinu
dotakoh dno dalekog mraka
začu se glas budale u meni
„Oh, visino veličanstvena
primi me svojoj tami“
I jecaj duše čisto zbog straha
“Aj, mutna daljino,
daleko od očiju još dalja od srca“

U prikrajku daljine tihe
zapara zvijezda padalica
bljesnu i nesta kao munja ljuta
pogled mi se spusti
na golu krošnju kruške kraj puta
Ptice su je napustile
tek malo što je živa
sa dva-tri lista na samom vrhu
gdje vrana čuči, kao zla slutnja se skriva
a kruška ćuti i čeka..
Pitam se, zove li je daljina dok biva,
ili voli sutra i jutro novog dana
dok sniva.

(C) Mile Tešanović