SEOBE – Neven Milaković

SEOBE

Bog je Srbima dao seobe
da bi mogli za izgubljenim Rajem da tragaju,
da bježe od gordosti, sujete i zlobe,
da putuju Nebu dok na zemlji traju.

Bog nije želio da se Srbi svete,
bliži su Mu bili kad su opraštali,
samo pred Njim niste mogli da skrijete
kada ste nas kao vuci krvoločni klali.

Kada je Bog Kaine vidio
gdje krv Srbsku halapljivo kao vodu piju,
odmah im je spasonosne seobe otkrio
i stvorio kao Misir Nebesku Srbiju.

I zalud nas kao Vitlejemske mladence ubijate,
zaludu nas tamničite k’o Irod Jovana,
mi uvijek vaskrsnemo, vi to dobro znate,
uvijek nas spasi naša Vjera sačuvana.

Nemojte se zato prerano radovati,
mi ćemo se vratiti, uvijek smo se vraćali,
i opet ćete nas klati, uvijek ste klali,
a mi ćemo pred vas krotko
kao Hristos pred Pilata stati,
i ni jedan medju nama prelestit’ se neće
da za vratom svojim preklanim zažali.

A i što bi… pa vi ste nas naučili da se selimo,
ma kakvu nam namijenili sudbu
mi bi joj se veselili,
mi se krvlju nevinom množimo
i kad se sa dušama grešnim dijelimo,
ma vi nijeste nijednog od nas ni ubili,
samo ste nas  vjekovima s’ Nebom bratimili.

Nema nas na Kosmetu, nema nas u Lici,
nema nas u Kninu, a ipak smo tamo,
nijesu nas otjerale komšijske kame,
jame bezdanke ni vražji telali,
samo smo se uželjeli da opet lutamo
pa smo eto kroz seobe Nebo izabrali.

(C)  Neven Milaković